Ima jedan trik koji on radi. Slamku kada otvara otrgne vrh i u mene puhne ostatak papirića. Svaki puta kada je to napravio me nasmijao. Iskreni smiješak bi izmamio kakve god sam volje bila. Ne znam, bilo je slatko, fora i nešto njegovo. Sjedili smo jednom u restoranu i preko puta nas je bio jedan stariji par. Bakica i deda. Deda je uzeo slamku i napravio isti trik. Efekt je bio isti. Smiješak na licu bakice bio je isti onaj koji ja bi imala. Čak je nakon toga bakici pokazivao kako da mu vrati, baš kao i on meni jednom. Tad sam shvatila da ako ga ikad prestanem voljeti, voljeti ću ponovo, ali nikad se tako neću zabavljati.
relationships
Pismo budućoj curi
Ne znam. Stvarno ne znam.
Ice cold
What was the last thing she said? – A lie. – And you? – Bye.
Još samo malo
Evo sad ću. Svaki tren mislim da će samo da se dogodi, ali nije kao zadnji puta. Zato i lažem vozaču da me ostavi tu malo dalje jer kao paše mi da prošetam prije nego legnem. A lažem, jer idem u drugom smjeru, idem prema njoj. Idem da joj sjednem pred kuću i pušim cigare. Znam da znate da ne pušim, ali ovo su neke njene, davno zaboravljene kod mene. Te ću jedino u životu da popušim, a onda ću i sa njima i sa njom da prestanem.
Čak me ni njeni susjedi me ne brinu jer ovdje kod nje luđaci koji sjede na cesti i puše su dio noćne šetnje pa se nitko ne zagleda da vidi tko sam. Misle da pušim i gubim život, a ono ja pušim i pišem ove priče. Ne bojim se ni nju da ću da sretnem jer drugarice zadnjih dana utaborile se i melju kako je davno trebala da završi ovo sa mnom. Ja sam svoju dobro jebao dok njih ovi njihovi ni to.
Daj mi samo još malo da je volim prije nego što mi se vrati apetit i počnem da spavam.
Svi smo mi isti
Bili smo jedan od onih parova. Ne trebam ti više ništa reći. Bili smo sretni takvi. Imali smo svoju tajnu i bilo nam je tako lagano biti sretni. Sve dok jednom u gradu poznanik mi nije čestitao na uspjehu cure za koji ja nisam znao, a rado bi se ponosio njome. – Pa odkad mi govorimo stvari samo jedan drugome?
U sebi sam rekao ‘Pa oduvijek.’, ali na glas, samo kulerski – ‘Imaš pravo.’ Taj dan kolegica me pitala kako sam i njoj sam se otvorio. Od tada više nismo jedan od onih parova. Sada smo kao vi.
Metar ljubavi
Kada me pita jesam li ok zapitam se hoću li pogriješiti kada ga ostavim za par dana. Na njegov rođendan.
Prevario me nije. Nisam ga uhvatila kad je taman htio. Ne izlazi van sa dečkima i mene ostavlja samu kući. Nije prestao da me mazi dok gledamo filmove. Ne prestane ni kad zaspim. Sa konferencija čak i mojim prijateljicama nosi suvenire.
Ja sam ta. Ja ne mogu više živjeti u strahu da će on mene da ostavi.
Kad bi samo mogla saznati koliko me voli. Koliko uopće znači to cvijeće koje mi pokloni, kaktuse koje zna da obožavam. Koliko to što me uvijek vodi na nova mjesta, otkriva mi svijet. To što godinama unaprijed radi planove sa mnom. To što ljudi govore da sa mnom nikad sretnije nije izgledao. Koliko znači to što zbog njega želim biti bolja u svemu što radim. Koliko što zbog njega i jesam. To sto uvijek sam prva. Koliko znači to što njegov savjet je uvijek bolji od onoga što sam ja htjela da uradim.
Odlučio sam da te volim
Volim te početke veze gdje svaki dodir, gdje svaki poljubac je odluka. Odluka da pobjediš strah za nevjerojatnu nagradu.
Volim kako sve dolazi spontano no mora proći kroz filter od 1000 pitanja prije nego što ipak postane djelo. Volim najviše one koji taj filter nemaju. Volim koliko su sretni. Volimo koliko se primjeti da su sretniji od svih nas. Volim tebe.
Take Me Home
Uvijek je tako kad uzmem neke droge. Kažem neke, ali zapravo uzimam samo jednu. Neke zvuči valjda više cool, a ja želim biti cool. Ne želim biti jebač, jer znam da to nekima znači biti cool. Meni biti cool, znači biti sretan radeći ono što ti je strast.
Moja strast je biti nevidljiv. Otići negdje i dane provesti sa ljudima koji me tek upoznaju. Malo im lagati o sebi. Ne da sam astronaut ili nagrađivan svime, hvaljen od svakoga već da radim samo ono što volim.
Doma je jedno od tih negdje, tamo sam nevidljiv. Tamo si ti i volim te na način koji obožavaš, tamo sam okružen sitnicama koje volim. Tamo je moja omiljena majica koju ja više ne nosim nego ti spavaš u njoj. Tamo slušamo svu muziku koju volimo na koju ne plešemo nego samo skačemo i pretvaramo se da znamo pjevati. Tamo je krevet koji miriše po tebi, tamo šutimo, tamo pričamo i najviše se smijemo.
Tamo pišem ove tekstove koje ti pročitaš i pitaš me gdje ja to želim otići.
Žuta je boja budnosti
– Zašto ne ideš spavati?
– Hoću.
– Pa ajde sad sa mnom.
– Ma hoću ovo dovršiti pa ću onda.
– Već spavaš.
– Ma samo razmišljam malo.
– Mhm
– Ti smeta muzika?
– Ne smeta mi muzika nego se trebaš odmoriti.
– Staviti ću na slušalice.
– Kao i obično, toliko glasno da kao da nisi. Ajde spavati.
– Pa rekla si da ti ne smeta.
– Ma ne smeta mi nego želim da se odmoriš.
– Ja ovo taman dovršim dok se ti spremiš za krevet.
– Ja sam već u krevetu, a ti si zadnjih 10minuta spavao ovako …
– Kad si me to slikala?
– Pa sad!
– Ozbiljno sam zaspao? Ajmo spavati.
Voliš iznenađenja?
Najbolje je kada ti se desi nešto što nisi ni znao da trebaš. Tako je bilo sa njime. Prvo ljubav pa hejt pa opet ljubav pa najveći hejt pa ljubav života. Imam onaj prekrasan osjećaj da me voli najviše. Kao da mogu osjetiti kada mi napiše da mu falim da mu fali da ga napaljujem. Zato i zaslužuje slike koje mu šaljem 😉
Voljeti njega je jedno, voljela sam i prije. Ne ovako, ali jesam. No mislim da više volim ovaj osjećaj da on mene voli koliko i ja njega. Sebično je to htjeti, lagati da to ne želim je normalno, ali dobiti to je savršeno.
Idem spavati, prekasno je za ovakve pjesme koje te tjeraju da razmišljaš.