– Daj stišaj pa čuje se na hodniku.
– Pa na slušalice slušam.
– Pa svejedno se čuje.
– A šta misliš koliko se ti čuješ?
– U jebote, stvarno…
relationships
Gledaj me!
Samo nestane. Moji dodiri ne dopiru do njegovih osjetila, a moji vriskovi zaglušeni su. Tijelom kao da se stvori opna koju ja ne mogu probiti, a moj glas ni kao val ne može doživjeti.
Vjerujem da me može prestati voljeti u tim trenucima, vjerujem da već je. Oči mu postanu nečitljive, a pokreti nepostojeći. Stavim mu ruke oko svojeg struka dok mu sjedam u krilo i svoje lice zabijam u njegov vrat. Moje suze mu vlaže majicu no ni to ne probija do njega. Ali voli me. Jer njegove ruke se spoje oko mojeg tijela i stisne me k sebi. Ja kad to osjetim stisnem ga toliko da nas oboje boli, ali slabije ne mogu. Njegove ruke se razdvoje i osjetim ih po leđima kako me besčujno vole i tješe.
Možda nikad neću shvatiti njegove demone, ali shvaćam da me voli. Shvatila sam i koliko me voli i to me uplašilo. Osjetila sam odgovornost da i ja njega moram voljeti više od sebe no onda sam shvatila da to već je tako. Shvatila sam da čak i kada ga demoni toliko opsjednu da i sam nestane, ljubav prema meni je netaknuta i jedino što poznajem od njega u tim trenucima.
Cerebro
Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.
On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.
A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.
– Što želiš?…
– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.
– Pa što onda?
– Što ti želiš?
– Ne znam…
– Sada želim da mi prestaneš lagati.
– …ne smiješ to raditi ljudima!
– A što im to radim?
– Čitaš im misli.
Heart of stone
Zadnje riječi njene prema meni su bile:
– Žurim. Ajde čujemo se
Poklopila je prije nego što sam ja imao prilike ju pozdraviti. Htjela je time pokazati da ne treba čuti moj pozdrav da bi zatvorila našu priču. Ja sam je to naučio.
I jedino što se čujemo je za njen rođendan jer ona meni ih ne čestita jer ne želi pokazati da još tu i tamo pomisli na mene.
Davno sam shvatio da preboljeti ne znači nikad više ne pomisliti već pomisliti bez mržnje i/li požude.
Popuši mi srce
Da pušim, mjerio bi vrijeme u opušcima.
Mrzim to kod nje. Svaki puta na njenom stolu stoji najgora pepeljara. Ili plastična ukradena na nekom ljetovanju ili kristalna koja je ostala nekome u stolu.
Ta ubojica ženstvenosti je vjerojatno jedina stvar koja je glupa, a da joj nikad neću priznati. Inače joj lažem samo o bitnim stvarima. To će biti nešto što ću govoriti sljedećoj curi da mi je ubilo toliko trenutaka osim ako i ta sljedeća ne bude pušila.
Zlatnoj ribici bi rekao da želim samo da mogu birati u koga ću se zaljubiti, a ostale dvije neka si uzme.
Newton
Svede se sve na reakciju onog drugog dok prvom nešto nesvjesno izleti. Dok komentirate nečiju djecu pa jednom izleti:
– Naše dijete se neće tako oblačiti!
To je taj trenutak. To je taj korak unaprijed. Oboje ga osjetite. Kao da je netko ubacio u veću brzinu. To te može uplašiti ili može biti savršeno. Nema između. Misliš da ima, ali to si lažeš. Kao nisi spreman tako brzo, kao ne znaš da li je to to. Jebo bi druge. To je ono što je. Glup si. To je ono što isto je.
Šamar
Vratila se njemu. Svi smo to čuli toliko puta. no to nije to. Veza nakon prekida je kao da je netko pustio remix originala. Pjesma na koju su ljudi navikli više nije tu. Nije to ta melodija. Predugo treba da se začuje vokal. Refren će se možda ponoviti previše puta. Ritam pjesme možda će biti izmjenjen nečim trendovskim. To nije to.
Uzmi što ti treba
Trebao mi je jedan takav. Trebao mi je da shvatim tko sam. Da krenem da radim ono što mogu. Trebao mi je jedan takav da mi kaže da me voli, ali da može da nastavi da me voli samo ako počnem da dokazujem da sam ono u što se zaljubio. Da ne prihvaća moje ne želim. Da me prebrzo upozna i uvijek prepozna kada odbijam iz straha. Trebao mi je jedan takav da postanem žena. Da me tretira kao da me ne treba, a pokazuje da bez mene ne isplati se živjeti, a ja da vjerujem u oboje. Jedan koji će mi pokazati koliko me oni prije nisu bili vrijedni. Jedan čiji vrtlog života me ne uzima i zavrćuje dok ne poznajem niti jedan smjer već me samo lagano uzdiže kada god mi zatreba. Jedan koji zna da mi treba kada ni sama to ne znam. Trebao mi je jedan takav koji će mi reći da ne serem prije nego što uopće se uspijem naljutiti. Da kada me on uhvati za bokove se ne osjećam jeftino već željeno. Trebao mi je jedan koji me pogledom može ukoriti. Jedan zbog kojeg uvijek želim biti najljepša. Da kad me i samo okrzne dodirom da zadrhtim. Da uvijek osjećam da moram da se trudim. Jedan koji me vodi, pokazuje, najbolje jebe i kruhom hrani.
Trebao mi je jedan takav kojeg ću ostaviti i srce mu slomiti toliko da ga iz muškarca opet u dječaka pretvorim.
That feeling
It’s not the Moon, the stars, the night. Nor the waves crashing or the pebbles rolling. The soft wind it is not also. The quiet might be but is not. It’s the fact that she is holding your hand. It’s love.
Zavoljeti ću i hladni čokolino
– I sjebala sam.
– Što je bilo?!
– Pa rekao mi je da me voli, a ja ništa.
– Ali pa voliš ga…
– Što misliš da ja to ne znam?!? Nisam rekla da ga ne volim nego da sam sjebala!
– Pa možeš mu reći da ga voliš…
– Jooj, znam da mogu, ali ne znam… On će to meni reći ponovo.