Mogao bi biti profesor glume. Pomislim to svaki puta kada poklopim slušalicu. Vidim to i kada se pogledam u ogledalo, ali u tim trenucima šutim i čekam da tišina mi nešto prozbori. Znam da neće, to je trik. Ne ostaje pogled usamljen, poput sretnog čovjeka koji se raduje kapljicama sreće koje godinama nije iskusio, ni okusio. Pogled poprati i čvrsti stup pokajanja čiju leguru alkemičari stoljećima pokušavaju otkriti. Ne pitam se da li hoće, ja sam optimist.

Optimistično gledam i na sebe, ali to ne znači da sam stazu realnost izgurao iz utrke već samo da sam postavio još jednu, jednake širine. Gledam se i mislim da se mogu popraviti. Htjedoh napisati izliječiti, ali podsvjesno sam napisao popraviti. Negacija? – neupitno. Za to nam i podsvijest služi, da pomogne kada sami si ne možemo. Zahvaljujem na pomoći, ali ne mogu je više nastaviti prihvaćati.

Mislim da je danas, ali i ako nije blizu je, dan kada ću odustati i priznati.

Samoubojstvo nije rješenje. To je svjesno riješenje podsvjesnih problema. Naš bijedni pokušaj oduživanja koji nikad neće uspijeti jer kada izdahneš više ne možeš reći oprosti, a to naš čini ljudima. Kada izdahneš ti postaješ pojava, liki utapaš se u rijeci zaboravnosti. U njoj nema zraka, ni iznad površine udahnuti ne možeš.
Treba ti netko da kaže oprosti za tebe, umjesto tebe, ali jedino tišina je uz tebe. Ona nikad neće prigovoriti, ali nikad te neće ni spasiti.