Prije 11 godina

Opet sam zapalio. Dok sam čitao kako je ona propušila prisjetio sam se kako je to kod mene bilo.

Posebna noć nije bila niti će postati. Hladnoća. Mrak. Samoća.

Prilazio sam njegovom liku i na svega nekoliko koraka od njega vidio da mu tijelo drhti. Zastao sam svega na trenutak da se osmjehnem misli koja oslikala je situaciju djevojke kojoj prilazim, grlim i ljubim. Uistinu smješna situacija. Nastavio sam izvadivši ruke iz džepova. Odglumio sam popularnu hollivudsku scenu došavši kraj lika ne izgovarajući niti jednu riječ i gledajući u daljinu.

Ja sam kul.

– Nema zvijezda.
– Nema ni kiše.
– Mat pozicija.
– Smiri se, nije ovo zadaćnica.

Ponudio mi je cigaretu.
– Ne pušim.
– Ni ja.

I povukao sam dim. Bez kašljanja, kao veliki.

– Ne volim te.
– Ni ja tebe.

Na ulazu u dvoranu umalo sam se sudario sa sestrom.
– Što radiš vani sam?
– Išao sam zapaliti jednu.
– Zapaliti? Sta? Cigaretu?!
– Da.
– Pa ti ne pušiš!
– To sam i ja mislio.

 

Mudrost mohikanca

Živiš li jedan dan taj dan ćeš saznati da ono što su jučer učinili je bilo bolje od tvojega danas. Doživio sam ih premalo da bi vidio da pogreške mojeg oca u mladosti su uistinu bile to. Ne vidim ni one pokušaje da se pravo učini.
Shvatio sam tu mudrost exponencije još u ranim godinama života. Puno ranijim od ovih koje također ranima mogu nazvati.

Kako?
– Varao sam.

Ne možete me osuditi. Bio sam dijete. Nitko djecu ne osuđuje, barem tada niste. Danas više nisam dijete, ali još uvijek me ne možete osuditi. Da biste to učinili ne biste me smijeli poznavati. A poznajete me. Upravo ste pročitali moju najveću tajnu. Podjeliti ću još jednu sa vama. Više nije važno, jednu sam već priznao.

Želim umrijeti posljednji. Ne mora biti među svima, već među nama. Mohikanci su to znali. Danas sam i ja saznao. Posljednji, samo među nama.

 

Svi starimo

Svatko ima svoj kafić. Ja ga nemam. Moje prokletstvo je to da se samo svidim ljudima kojima se ne želim svidjeti. Time sam izgubio iz riječnika stvari poput uobičajeno, stalno, i ovaj put…ali nema oproštaja. Moji drugovi neće se iznenaditi ako se više nikad ne pojavim. Oni me ne vole jer sam im se pokušao svidjeti.

Tako sam u jednom kafiću ostao sam i promatrao ljude. Njega bi pretežno najviše promatrao. Ne zbog njega već zbog ljepših polovica koje su ga poslušno pratile. Scenarij je uvijek bio jednak. Nekon nekog vremena tj. taman kada bi ispio dobar dio naručenog pića, ispričao bi se pod isprikom da ide na wc.

Umalo redovito bi bio upitan od strane ljepotice da li će se on vratiti i jednako redovito sam odgovarao:
– Naravno da hoće, pa nije ni piće popio do kraja.

To ih je uvijek zadržalo još dodatnih 20-ak minuta.

Nisam ga viđao nekoliko tjedana i zapitao se. Taj dan sam čuo – oženio se.

 

Otpor uma nije vjetar

Ponekad kada mi baterije isprazne se prije mojega dolaska na odredište ostavim slušalice u ušima. Smiješan oblik poricanja rekli bi neki. Besmisleno. Nisam toliko lijen da od toga odustanem pa čak i ako malena vodoravna crta se stacionira ispred broja Celzijusa.

Ostavim ih tamo da izbjegnem vas.

Ljubav i samopouzdanje davno sam naučio da treba odvojiti i jesam. Ponosito ih promatram u zasebnim staklenkama i smješkam im se u tišini i osami koje mi moje slušalice pružaju.

Teško ignoriram sebe i svoje pa tako se veoma teško nagovorim da neodgovorim na zvonjavu mobitela. Brat je ovaj puta bio. Uvijek se začudim i pomalo skrušeno osjećam kada ugledam njegovo ime kako uz neku smiješnu melediju treperi. Sjetim se svih onih priča o tehnologiji u kontextu ubojice socijalizacije. Ne volim kada me zove. Osjećam se krivim što nikad ne pričamo i što osim besmislenih prepirki zapravo ni ne komuniciramo. Uvijek pobjedim u prepirkama.
Jednostavno je pobjediti. Samo se treba boriti kada ste u pravu. Ja to radim. To treperenje mi uvijek zaskoči srce koje vapi za bratskom ljubavi koju te prepirke varljivo oponašaju.

Da prolistate imenikom ne bi primjetili niti zamjetili da nisam jedinac. Njegovo ime pravilno je upisano, lišeno je jedino palatala. Sva su takva. Mana geografije. Krivim Čirila, ne tehnologiju.

– Gdje su mama i tata? Vrata su otvorena!

Dan je vedar. Neobičan jesenjski dan. Nism to uzeo kao znak, ne svjesno. Bilo je to za očekivati, prošlo je svega nekoliko tjedana od slučaja koji njoj uvijek ubaci ideje u glavu. Bubu u uho. Najbolje je ovako. Sam sam. Ne znam reagirati pa ću barem imati vremena smisliti objašnjenje za sebe.

Došao sam na prvu bazu. Scena je bila jeka glazbe mojih slušalica. Jedna polovina od cijeloga. Došao sam i do druge. Posljednje, i iznenadio se što je jeka toliko jaka. Kod kuće svi su me čekali, uplakani.

Majka mi se pokušala ubiti. Ne brojim više dane, niti pokušaje, niti udisaje, ni izdisaje. Ja brojim kapi kiše.

 

Paralysed emotions

Mogao bi biti profesor glume. Pomislim to svaki puta kada poklopim slušalicu. Vidim to i kada se pogledam u ogledalo, ali u tim trenucima šutim i čekam da tišina mi nešto prozbori. Znam da neće, to je trik. Ne ostaje pogled usamljen, poput sretnog čovjeka koji se raduje kapljicama sreće koje godinama nije iskusio, ni okusio. Pogled poprati i čvrsti stup pokajanja čiju leguru alkemičari stoljećima pokušavaju otkriti. Ne pitam se da li hoće, ja sam optimist.

Optimistično gledam i na sebe, ali to ne znači da sam stazu realnost izgurao iz utrke već samo da sam postavio još jednu, jednake širine. Gledam se i mislim da se mogu popraviti. Htjedoh napisati izliječiti, ali podsvjesno sam napisao popraviti. Negacija? – neupitno. Za to nam i podsvijest služi, da pomogne kada sami si ne možemo. Zahvaljujem na pomoći, ali ne mogu je više nastaviti prihvaćati.

Mislim da je danas, ali i ako nije blizu je, dan kada ću odustati i priznati.

Samoubojstvo nije rješenje. To je svjesno riješenje podsvjesnih problema. Naš bijedni pokušaj oduživanja koji nikad neće uspijeti jer kada izdahneš više ne možeš reći oprosti, a to naš čini ljudima. Kada izdahneš ti postaješ pojava, liki utapaš se u rijeci zaboravnosti. U njoj nema zraka, ni iznad površine udahnuti ne možeš.
Treba ti netko da kaže oprosti za tebe, umjesto tebe, ali jedino tišina je uz tebe. Ona nikad neće prigovoriti, ali nikad te neće ni spasiti.

 

Sprint

Volim svoje neobrijano lice. Nemojte me shvatiti krivo volim ga i obrijanog, ali valjda sam još u onome periodu kada želim biti što stariji. Također vas molim da ne ponavljate onaj klišej o mjenjaju životnih puteva jer oboje znamo da nitko to učinio ne bi.

Iskrenost me zadovoljava. Iako naravno neke stvari i osobe mogu dostići veći nivo na mojoj ljestvici zadovoljstva iskrenost mi je uvijek draga kada se odluči pojaviti na prilično kritičnoj ljestvici. Nikada nisam rekao da volim kada kiši samo da bi bio drukčiji od ostalih i po nekoj mladenačkoj definiciji ispao cool. Volim kada me na putu prema mojem cilju poprati ljetni pljusak, ali te božje suze u meni ne izazivaju nikakav pomak na ljestvici već onaj osjećaj koji slijedi nakon svega. Da, to je onaj osjećaj kada uniđem u svoj dom pun ljubavi i osmjesi me dočekaju na pragu. Miris mojeg pokućstva na kojem moja ljubav prilegla je. Morati ću je glasanjem probuditi jer rađe ću podnijeti svenamjesko “rekla sam ti” od mnogo neprijatnijeg prijekornog pogleda na moje mokre tragove po našem domu.

Nikad nisam odbio prijedlog da učinim nešto što se smatra veoma mainstream samo iz razloga što to je. Knjiga se može uspeti prilično visoko ako autor odluči svoj rad visoko plasirati na svojoj osobnoj ljestvici. Naravno ne mora mi se djelo svidjeti da bi ostao sjediti do njegovog svršetka. To nije beskičmenjaštvo već poštovanje. To je tako čeznutljiv pojam u mladim generacijama.

Ovo je zvučalo staro, uh, možda prestaro. Kao da mi je netko upravo prišapnuo da se malo opustim. Kada bi samo znao tko je, znao bi tada da li da ga poslušam ili ne. Kvragu, neću. Gnjaviti ću se još malo. Lutati ću svojim umom u potrazi sa smislenim rečenicama i mudrim izrekama i zatim ih napisati, ali naravno pretočene kroz moje sito tako da i ja ispadnem mudar.
Greška! Naišao sam na rečenicu koja glasi: “Mudri su šutjeli.”

Čini se da sam pogriješio u samom startu. Da li da pobrišem ovo i ispravim pogrešku? – Ne, ne, na greškama se uči. Uh, opet sam naišao na nešto.

“Pametan na tuđim greškama uči.”

Ah, nisam pametan, nisam mudar, ali sam barem svoj.

– “Uvijek ću sve učiniti, ali nemojte se zavaravati jer to znači da ću ponekad pobjeći pa čak i sakriti se.”

 

Tko li je samo poslušao savjet “budi svoj”? Isti ti su vjerovali roditeljima da treba gledati sa obje strane ceste prije nego li ju pređeš. Ja sam volio taj rizik i uvijek bi samo sa kajičkom oka pogledao da li duga ulica mi sprema kakvo iznenađenje. Jednom, nisam ni pogledao već sam samo protrčao, ili barem pokušao. Zeleni automobil je prekinuo moju veoma pravilno linernu putanju i zatim istom brzinom nestao, ne osvrčući se. Prijatelji su se smijali, nepoznata djeca popratila su njih, a tata. Tata? Tata, gdje si?

 

Mechanical Lovers vs. Metal Hearts

Nikad nisam pričala o sretnim završetcima. Moj život su bili moji snovi, a snovima se nikad ne upravlja. Vjerovatno je to bio razlog zašto sam uvijek voljela ono tvoje “svejedno mi je”. Vjerovala sam da usitinu je potpuno svejedno sve dok ja sam uz tebe. Istina, možda bi voljela da si mi to koji puta i rekao, ali to bi onda vjerovatno uništilo tu čar.
Kao da si znao da ćeš ti biti taj koji će moje djevojačko srce osloboditi od te ljuske monotonosti i svakidašnjice. Znao si da sam tvoja i samo tvoja. Tvoj pogled nikad nije pratio moj lik, ali sjećam se svakog puta kada si me jednostavno zgrabio i odvukao od nekog naivnog dječaka željnog flerta.
Obožavala sam amplitude tvoje požude. Sjećam se kada si po prvi puta zario zube u moj vrat. Veoma je vjerovatno da extrem bi bio drukčije prenesen do mog uma da tvoj ugriz nisam popratila vriskom i silovitim grčenjem. Kada su glasnice ponovno počele propuštati zrak i tvoj stisak je popustio, proporcionalno.
Bilo je i slučajeva kada bi te molila da nastaviš ti bi usporavao, obrnuto proporcioalno.

I wanna be the object of your frustrasion and your lust.

we break up to make up,
we make up to make love,
we make love to hate fuck.

Kada bi barem svijet bio velik poput tebe. Opet okrugao. I ništa od krvi i mesa ne bi bilo popraćeno sumljom i strahom u mojem umu.
Da bar imam srce od metala stvoreno. Tada bi mogla preći granicu. Opet nesavitljivu. Samo tada nikad ne bi znala da bi pored mene jer ono ne bi ubrzalo na tvoj dodir ili sam dah, a ja oči neću otvoriti. Ne dok si ti kraj mene, nikad.

 

Use(d) to love

Kada šutiš ljudi uvijek pretpostave najgore. Ne progovoriš li ni riječi u nekakvoj ovisničkoj grupi gdje ostali dijele svoja najstrašnija iskustva, a redovito svoj lik daješ im na promatranje, njihovi umovi neće čekati već poput smionih grabeživaca će u svega nekoliko trenutaka prisjetiti se svojih loših i onih nekoliko raštrkanih dobrih odluka i pretpostaviti da je svaka tvoja bila ova prva – loša.

Istina, poželio sam si prerezati žile, samo izgubio sam nož. Nastavio sam sjediti, nisam ga išao potražiti. I tada me upitala da li želim još što na što sam odgovorio da oštar nož moje vene priželjkuju.
Nasmijala se na to, što nisam smatrao čudnim jer navikao sam bio da me ljudi iz nerazumjevanja odbijaju ispraznim smijehom. Ali ona nije tada otišla, poput drugih, već sjela je pokraj mene i izvadila nov zastrašujuće blistav nož. Zjenice su mi se na njegovu iznenađujuću pojavu raširile i zurio sam. I tada je rekla da će mi ga podariti ukoliko mi njena skora priča bude dosadna i otići će – zauvijek.

Priča ispričana, veoma poznano je zvučala. Svakidašnja borba buntovne djevojke koja proturiječila je svijetu. Nikako bez razloga, svakako sa poukom. Htjela vas je sve naučiti, podariti vam dar shvaćanja i razumjevanja. I na kraju priče, svoje, rekla mi je:

– “Nikako nisam uspijevala, i tako – zavoljela sam šutjeti.”