Ponekad kada mi baterije isprazne se prije mojega dolaska na odredište ostavim slušalice u ušima. Smiješan oblik poricanja rekli bi neki. Besmisleno. Nisam toliko lijen da od toga odustanem pa čak i ako malena vodoravna crta se stacionira ispred broja Celzijusa.

Ostavim ih tamo da izbjegnem vas.

Ljubav i samopouzdanje davno sam naučio da treba odvojiti i jesam. Ponosito ih promatram u zasebnim staklenkama i smješkam im se u tišini i osami koje mi moje slušalice pružaju.

Teško ignoriram sebe i svoje pa tako se veoma teško nagovorim da neodgovorim na zvonjavu mobitela. Brat je ovaj puta bio. Uvijek se začudim i pomalo skrušeno osjećam kada ugledam njegovo ime kako uz neku smiješnu melediju treperi. Sjetim se svih onih priča o tehnologiji u kontextu ubojice socijalizacije. Ne volim kada me zove. Osjećam se krivim što nikad ne pričamo i što osim besmislenih prepirki zapravo ni ne komuniciramo. Uvijek pobjedim u prepirkama.
Jednostavno je pobjediti. Samo se treba boriti kada ste u pravu. Ja to radim. To treperenje mi uvijek zaskoči srce koje vapi za bratskom ljubavi koju te prepirke varljivo oponašaju.

Da prolistate imenikom ne bi primjetili niti zamjetili da nisam jedinac. Njegovo ime pravilno je upisano, lišeno je jedino palatala. Sva su takva. Mana geografije. Krivim Čirila, ne tehnologiju.

– Gdje su mama i tata? Vrata su otvorena!

Dan je vedar. Neobičan jesenjski dan. Nism to uzeo kao znak, ne svjesno. Bilo je to za očekivati, prošlo je svega nekoliko tjedana od slučaja koji njoj uvijek ubaci ideje u glavu. Bubu u uho. Najbolje je ovako. Sam sam. Ne znam reagirati pa ću barem imati vremena smisliti objašnjenje za sebe.

Došao sam na prvu bazu. Scena je bila jeka glazbe mojih slušalica. Jedna polovina od cijeloga. Došao sam i do druge. Posljednje, i iznenadio se što je jeka toliko jaka. Kod kuće svi su me čekali, uplakani.

Majka mi se pokušala ubiti. Ne brojim više dane, niti pokušaje, niti udisaje, ni izdisaje. Ja brojim kapi kiše.