Opet sam zapalio. Dok sam čitao kako je ona propušila prisjetio sam se kako je to kod mene bilo.

Posebna noć nije bila niti će postati. Hladnoća. Mrak. Samoća.

Prilazio sam njegovom liku i na svega nekoliko koraka od njega vidio da mu tijelo drhti. Zastao sam svega na trenutak da se osmjehnem misli koja oslikala je situaciju djevojke kojoj prilazim, grlim i ljubim. Uistinu smješna situacija. Nastavio sam izvadivši ruke iz džepova. Odglumio sam popularnu hollivudsku scenu došavši kraj lika ne izgovarajući niti jednu riječ i gledajući u daljinu.

Ja sam kul.

– Nema zvijezda.
– Nema ni kiše.
– Mat pozicija.
– Smiri se, nije ovo zadaćnica.

Ponudio mi je cigaretu.
– Ne pušim.
– Ni ja.

I povukao sam dim. Bez kašljanja, kao veliki.

– Ne volim te.
– Ni ja tebe.

Na ulazu u dvoranu umalo sam se sudario sa sestrom.
– Što radiš vani sam?
– Išao sam zapaliti jednu.
– Zapaliti? Sta? Cigaretu?!
– Da.
– Pa ti ne pušiš!
– To sam i ja mislio.