Cera

– Stavi ruke na leđa.

Čekala sam to da kaže. Tim moćnim glasom, kroz polušapat da me riječima umiri i učini svojom. Na papiru nikad mu se ne bi htjela približiti, niti biti njegova. No doživljaj je nešto sasvim drugo od popisa mana i kvaliteta.

Ta sitna govorna mana koja krasi njegove rečenice čini ga toliko moćnijim sa riječima. Ona čini da sve izgovoreno kao da čujem po prvi puta. Kao da nakon bezbroj slika zalaska Sunca napokon jedan i doživiš. I onda ga pokušaš slikati. No ne možeš doživljaj nekome prenijeti. Ni slikama ni riječima. Možeš inspirirati. Da ih navedeš da dožive.

Zato prva rečenica nije te cijelu naježila, a meni je čak i otežala disanje.

 

Sve se može

Ljubav je kada gdje god da se ogledam osjetim da me voli. Da ako u bilo kojem času posrnem on će me primiti. Od trena kada je moj vlak pristajao na stanicu gdje me je on očekivao sam osjetila njegovu želju za mnom. U brzini nije mogao razaznati moje lice iza brojnih prozora, ali ja sam njega jasno videla. Kao da mi je srce pokazalo gde stoji. Stoji i pogledom me traži iako ne zna kojim vlakom dolazim. Nema mobitel u ruci i ne ubija vreme do mog dolaska. On je moj također. Sebično ga imam no ne držim ga.

U svakom trenu vožnje njegova ruka traži moju ruku ili bedro da me ima. u trenu kada ulazimo u njegov stan vidim da sve je kako volim. Kako oboje volimo. I zbog toga ga volim. U kupatilu me čeka najmirišljaviji sapun, zna da sam ovisnik. Čeka me i čisti, jednako mirišljavi peškir, ali ja uzimam njegov. Recite što hoćete, ali taj čovek ima ono nešto posebno i ja želim svaki komadić tog tela.

Pitam se, kako sam uspela da ga prestanem voleti?

 

Oči lovca

Imaš tamne oči. Najtamnije od sviju u koje sam se istinski zagledala. Pališ me njima, a i strašiš. Samo kada Sunce je na vrhuncu mogu pratiti tvoj pogled iako misli ostaju nedokučive. Iza njih se skriva moć koja me može pretvoriti u curicu koja se boji riječ izustiti i ženu iza koje stoje salve neustrašive vojske.
Pitam se gdje si otpio tu moć, gdje u tvom životu je trenutak koji ti je otkrio tu tajnu.

Hoćeš li ikada me pogledom ukoriti što sam se previše približila, a nakon treptaja mi pokazati da si to želio svo ovo vrijeme? Jesi li jedan od onih koji je postavio zidove u nadi da će ih netko srušiti jer ti sam nemaš snage za to.
Bojim se da nisi. Bojim se da si ti jedan od onih o kojima legende se pričaju. Ratnici čija najveća snaga je u tome što su priznali svoje slabosti sami sebi i time ih iz zamki pretvorili u savršeno oružje.

TI nećeš smrću nestati iz mojeg života. Tebe će tvoja potraga odvesti od mene. Izmaknuti ćeš me iza sebe kao da sam malo dijete koje se našlo između dva lovca spremna na duel. No drugog lovca samo ti vidiš. Nama je ono samo obris ili osjećaj koji nas preplavi u najrjeđim trenucima. Tebi je jasno poput jednog od nas. Ono ti nije samo obris u daljini. To biće koje te sili da u trenu potrčiš ostavljući sve iza sebe. Mene.
No preboljeti ću te. Preboljeti ću te tako što ću te zamrziti. Tvoje bivše ljubavi su mi otkrile da to je jedini način da dopustim smiješku da se ponovno nastani na mojem licu.

 

Mechanical Lovers vs. Metal Hearts

Nikad nisam pričala o sretnim završetcima. Moj život su bili moji snovi, a snovima se nikad ne upravlja. Vjerovatno je to bio razlog zašto sam uvijek voljela ono tvoje “svejedno mi je”. Vjerovala sam da usitinu je potpuno svejedno sve dok ja sam uz tebe. Istina, možda bi voljela da si mi to koji puta i rekao, ali to bi onda vjerovatno uništilo tu čar.
Kao da si znao da ćeš ti biti taj koji će moje djevojačko srce osloboditi od te ljuske monotonosti i svakidašnjice. Znao si da sam tvoja i samo tvoja. Tvoj pogled nikad nije pratio moj lik, ali sjećam se svakog puta kada si me jednostavno zgrabio i odvukao od nekog naivnog dječaka željnog flerta.
Obožavala sam amplitude tvoje požude. Sjećam se kada si po prvi puta zario zube u moj vrat. Veoma je vjerovatno da extrem bi bio drukčije prenesen do mog uma da tvoj ugriz nisam popratila vriskom i silovitim grčenjem. Kada su glasnice ponovno počele propuštati zrak i tvoj stisak je popustio, proporcionalno.
Bilo je i slučajeva kada bi te molila da nastaviš ti bi usporavao, obrnuto proporcioalno.

I wanna be the object of your frustrasion and your lust.

we break up to make up,
we make up to make love,
we make love to hate fuck.

Kada bi barem svijet bio velik poput tebe. Opet okrugao. I ništa od krvi i mesa ne bi bilo popraćeno sumljom i strahom u mojem umu.
Da bar imam srce od metala stvoreno. Tada bi mogla preći granicu. Opet nesavitljivu. Samo tada nikad ne bi znala da bi pored mene jer ono ne bi ubrzalo na tvoj dodir ili sam dah, a ja oči neću otvoriti. Ne dok si ti kraj mene, nikad.

 

Kernel by kernel

Čekala sam dugo na nju. Čak i očekivala sam nekakav znak koji bi protumačila kao poticaj na tu davno donesenu odluku, ali ništa nije dolazilo. Ribari to zovu bonaca. Potpuna stagnacija, nemilosrdno nepostojanje bilo kakvog pomaka. Svi vjetrovi prostrane ruže udahnuli su, i čekali. Čekali su sa mnom taj pomak da bi iz svojih pluća zrak, bonacu, istjerali.

Kasno smo legli tu noć. Mogla bi reći i da rano je bilo. Bez riječi smo se povukli iz sobe u kojoj krhotine još uvijek krasile su parket. On je krenuo prvi, poput nekog čudnog vođe kojem volja i nada su poriv za naprijed, ali nesigurno držanje otkriva tu ranu koju sam si je nanio. Nalik na ostarijelog poglavicu čije vrijeme nikako da prođe. Pogledala sam još jednom te posložene crne i bijele tipke i odlučila da jednu ću ipak sačuvati, samo koju. Crnu ili bijelu?
Odlučila sam se za crnu. One čekaju u pozadini i vješto stapaju se sa drvetom cijelog instrumenta, ali ključne su jer bez njih, note ne postoje. Naravno postoje one jednostavne, melodične, ali ne one od kojih remek-djela su satkana.

Dok njegov pogled nije se obarao na moj lik vješto sam tipku pod jastuk stavila. Posrnula sam kao lopov. Tako gruba riječ iskorištena da bi me opisala. Još u mojem domu! Naravno, u mojem. Prekidam sa svojim, on je naš. Osjećaj koji me prepljavlja je onaj kojim legende upravljaju. Velikani koji svoje životne pravce na hartiju stavljaju. Kao da će ovo jednoga dana obilježiti moje postojanje. Ne vjerujem. Ja sam bonaca. Ja sam obrnuta proporcija Bermudskoga trokuta koja čezne da tsunami postane. Da iz mojih njedra snaga se proširi. Val promjene. Možda sutra.

Svoju težinu na madrac smo prostrli i on me zagrlio dok sam ja njemu okrenula leđa. Moje buntovništvo bilo je još i tada obrnuto proporcijalno.
Upitala sam ga.
– “Je boljelo?”
– “Jeste, ali manje nego tebe.”
– “Kako samo to možeš znati?”
– “Ja nisam taj koji ima tipku uspod jastuka.”

Ovo je ulomak iz biografije Irine Rastnikov. Tu večer muž je pred njenim očima u komade rascjepao obiteljski, skupocjeni koncertni klavir da bi imali za ogrijev jer drugo nisu imali zbog nedostatka novaca. Tokom sljedećeg tjedna Irina je počela pronalaziti ljubav u baletu da bi samo nakon nekoliko godina otkrila svoj urođeni talent i u sljedećem desetljeću postala jedna od najvećih plesačica svih vremena. Muž je umro u snu one iste noći i u njegovu čast podigla je svjetski poznatu školu baleta pod njegovim imenom – Škola baleta Aleksandar.

 

Do not mention it

– “Evo ga netko sa kime bi rado pokisla” – rekla je iako je jedina struna povezanosti sa predhodnim rečenicama bila u spomenu kiše jer dečki nisu okupirali njihove umove, barem ne do ovih trenutaka. Sve tri su ga uljudno ispratile pogledom bez ijedne izrečene riječi. Sigurno bi i on primjetio taj nagli val tišine da u svojim ušima nije nosio slušalice bez kojih nije napuštao svoj dom.
– “Je izlazi sa kime?” – upitala je druga djevojka djelić sekunde nakon što im je on izašao iz užarenog vidnog polja.
– “Ne, nisam ništa čula osim uobičajenih izmišljotina koje moram slušati od onih kretena sa kojima se druži svaki puta kada ih onako u prolazu upitam. Ona Ivana je bila zadnja, sa kojom nitko ne zna zašto je bio, a mislim ni on.”
– “Ma nije mi jasno kako tako neki super dečko se uvijek spetlja sa najvećom seljankom koja niti ne zna što ima!” – izustila je treća djevojka kojoj su to bile prve riječi od njegove pojave.

– “Super dečko?! Odkuda sada to? ” – iznenađeno ju je prijateljica upitala – “Pa ja bi bila sa njim samo da mogu dobro ugristi tu njegovu guzu i provjeriti priče o njegovom jeziku.”
– “Paa…..to sam i ja mislila. Guza i jezik, ništa više.”

Nesigurnost je okrunila njen posljednji odgovor tako da su se inkvizitski pogledi prijateljica zaustavili trenutak, duže, na njoj, a zatim okrenule se jedna drugoj i nastavile naklapanja dok je ona utonula u svoju dnevnu dozu sanjarenjenja.

Toliko puta bila je u njegovoj blizini i još toliko više puta izašla zajedno sa njime i njegovim društvom van, ali nikad nije uspijela započeti razgovor, smislen barem, jer rečenice poput: “mi daš gutljaj?”
, “pridržiš mi torbicu”, “imaš li žvakaću?”, “koliko je sati?”, “mi posudiš 5 kn?”…..ni pod koju cijenu se ne smiju računati.
Jednom je ipak, skoro, imala priliku da ga u popunosti osvoji, ali kao i sve do tada su se izjalovile baš iz onog istog razloga zbog kojeg je ona toliko željela započeti taj razgovor.
Cijeli tjedan je planirala sa svima u društvu i uložila sav svoj trud da na kraju ispadne da on mora doći po nju, samo nju. I uspijela je. Bližilo se 22 sata i on je svaki trenutak trebao pozvoniti na njena vrata. Znala je da je drukčiji, ne čudan niti eksentrčan već nekako svoj, i da preferira točnost od steriotipnog ženskog kašnjenja stoga je već u 21:37 bila potpuno spremna i upravo radila na “final touch-u”. Svi koji su ga poznavali znali su da informatika je njegova strast i tako ga je ona odlučila tom kartom privući. Otišla je do devianArt-a i kopirala već, prije nekoliko dana, izabranu sliku. Postavila ju kao pozadinu na desktop-u i na winamp-u pustila Shirley da stvori savršen ugođaj.
21:57 – taman!

Nakon koje minute zvono na vratima se oglasilo i njegov lik nakon “samo da uzmem torbicu, ali ti sjedi da ne stojis bez veze” je pronašao svoje mjesto na kauču, odmah pokraj stola sa računalom. Promatrala ga je sa leđa poput skorog plijena i sa razornom nestrpljivošću očekivala trenutak kada će ugledati pozadinu na njenom računalu.

Ništa od toga. Vidjela je da je uočio mamac, ali nije zagrizao. Odustala je i dozvala ga već sa vratiju da krenu. Pridružio joj se i nadodao:
– “Žao mi je što već nekoliko tjedana si tužna.”
– “Molim???” – riječi je popratilo lice svo iskrivljeno u čuđenju.
– “Pa Only Happy When It Rains je bilo na repeat-u, zar ne?”- lagodno je odgovorio.
– “Aha, to!” – polako joj se lice vraćalo u normalu – “Ma to sam slučajno kliknula na crop file umjesto na remove, a nije mi se dalo opet sve vraćati jer sam se žurila da se spremim na vrijeme.”

Sa zamjetnom spontanošću odgovorila mu je i to ga je vidno inpresioniralo, ali zbog radnje zaključavanja vratiju ona to nije primjetila i, i dalje bila u uvjerenju da njen plan je već duboko ispod površine uspjeha.
– “A i moram pohvaliti tvoj ukus u izboru wallpapera, nisam znao da si deviant.”
– “Ma nisam, ali načula sam da si pričao sa Marinom o tom site-u pa sam ga odlučila posjetiti i odmah ga stavila u bookmarks.”
– “Bookmarks? Koristiš Firefox?”
– “Da, da iako sam to isto prečula u nekom tvoj razgovoru….”

Noć se nastavila, kao i njihov razgovor. Ubrzo nakon kretanja automobila ona je vješto promjenila temu jer da su nastavili tim putem ispala bi potpuna neznalica jer ipak je on bio cijenjeni designer, a ona tek korisnik.
Mislila je da će ga izgubiti na plesnom podiju u klubu jer iako je bio nekako povučen obožavao je plesati, a to je značio njihovog razgovora, ali zapravo zančio je samo prekid. Kada se odlučio osvježiti dočekalo ga je piće, omiljeno, dodano iz njene ruke popraćeno zavodljivim osmjehom i riječima:
– “Daj, daj uzmi, ne budi jadni macho-man nego dopusti curi da učini sve ostale ljubornim.”

Prihvatio je piće, a potom i igru. Ples, osmjesi i nadvikavanje u prepunom klubu bližili su večer se polako kraju, a njenu tugu skorom početku. Iako je podosta, ne samo dnevnih, sanjarenja vrlilo njenim umom realnost je također bila prisutna u dostatnoj količini. Odlučila je ovaj podhvat zabilježiti kao uspjeh i nastaviti dalje, možda istim tokom.

Našla se opet na suvozačevom sjedištu njegovog automobila, ali ovag puta zadnje sjedište bilo je popunjeno. To ju nije smaralo već je odlučila prihvatiti ono što jo život daje jer ipak ne dobiješ uvijek ono što želiš, već ponekad dobiješ ono što trebaš. Um je zaposlila sanarenjem, ali ovaj puta pravim jer izlazak ju je izmorio, a ubrzo u snom.

– “Ej, probudi se stigli smo.” – njegov mili glas potresao je njen čekić i nakovanj.
– “Gdje,..” – sanjivim glasom upitala je – “…kući?”
– “Da, kući.” – odgovorio je sa tragom vragolastog smiješka.

Izašli su iz auta, a on kao pravi gentleman odveo ju je do vratiju sa njom pod rukom. Nakon kratkog komešanja sa torbicom izvadila je ključeve i zamolila ga da on otključa jer ona stvarno nije bila u mogućnosti odlučiti koji je pravi ključ.
Otključao je, a ona ga je instinktivno povukla unutra. Ulazna vrata su se sama zatvorila i zaključala, a oni su ušli u prazna lift. Zagrlila ga je, iako to nije ju uspijelo održati na nogama pa ju je on pridržao, a ona ga je poljubila i na usnama ostavila ljepljiv osjećaj prozirnog sjalila. Trenutak poslije trgnula se, štoviše razbudila!
– “Ajme oprosti, ja nisam misli….slučajn….mi nismo zajedno, zar ne?” – upitala je nakon maha panike grickajući donju usnu i očima raširenijim od ustiju prije koji trenutak.
– “Ne, nismo zajedno. Barem nismo bili do prije kojeg trenutka.” – izgovorio je te riječi baš u svojem stilu i ponovno nanio svoje usne na njene.

– “Kako si znao?” – progovorila je nakon dužeg poljupca sa još zatvorenim očima u čas kada su se vrata od lifta polako otvarala.
– “Nitko slučajno ne klikne na crop umjesto na remove”- na što su se oboje nasmijali i usnama pripojenim izašli iz noćnog lifta u novi dan.

– “Ej, šta ti je? Mrzim ta tvoja sanjarenja!” – izjavila je prijateljica sa njene lijeve, a njene riječi bile su popraćene sa odmjerenim pogledom treće djevojke.
– “Ma ništa, zamislila sa sam malo.”