Nikad nisam pričala o sretnim završetcima. Moj život su bili moji snovi, a snovima se nikad ne upravlja. Vjerovatno je to bio razlog zašto sam uvijek voljela ono tvoje “svejedno mi je”. Vjerovala sam da usitinu je potpuno svejedno sve dok ja sam uz tebe. Istina, možda bi voljela da si mi to koji puta i rekao, ali to bi onda vjerovatno uništilo tu čar.
Kao da si znao da ćeš ti biti taj koji će moje djevojačko srce osloboditi od te ljuske monotonosti i svakidašnjice. Znao si da sam tvoja i samo tvoja. Tvoj pogled nikad nije pratio moj lik, ali sjećam se svakog puta kada si me jednostavno zgrabio i odvukao od nekog naivnog dječaka željnog flerta.
Obožavala sam amplitude tvoje požude. Sjećam se kada si po prvi puta zario zube u moj vrat. Veoma je vjerovatno da extrem bi bio drukčije prenesen do mog uma da tvoj ugriz nisam popratila vriskom i silovitim grčenjem. Kada su glasnice ponovno počele propuštati zrak i tvoj stisak je popustio, proporcionalno.
Bilo je i slučajeva kada bi te molila da nastaviš ti bi usporavao, obrnuto proporcioalno.

I wanna be the object of your frustrasion and your lust.

we break up to make up,
we make up to make love,
we make love to hate fuck.

Kada bi barem svijet bio velik poput tebe. Opet okrugao. I ništa od krvi i mesa ne bi bilo popraćeno sumljom i strahom u mojem umu.
Da bar imam srce od metala stvoreno. Tada bi mogla preći granicu. Opet nesavitljivu. Samo tada nikad ne bi znala da bi pored mene jer ono ne bi ubrzalo na tvoj dodir ili sam dah, a ja oči neću otvoriti. Ne dok si ti kraj mene, nikad.