Razgovor nije prestajao. Spontano smo i prema njegovom stanu krenuli. Znala sam da me tamo čeka naš prvi poljubac, ali nisam bila nervozna. Kao da smo se već poljubili i kada taj trenutak dođe biti će kao da ga samo ponavljamo. To je razlog zašto iako znam da nije dobar za mene želim ga osjetiti. Jer znam da će biti dobro.
Nikad to nisam mogla znati, a sa njime samo tako sigurna. Ovo je filmski, ovo su oni trenuci zbog kojih ću ga kasnije mrziti, a još kasnije opet voljeti jer mi ih je pružio. Najgore bi bilo ovako mlada se zaljubiti u njega. Ovako neiživljena imati u sebi želju da on leži kraj mene svaku večer. To nije za nas mlade, za nas su izlasci, pića, neispavanost, pogreške…da, pogreške. On je jedna od njih. On je jedna od onih za koju ću svima reći da ne žalim, ali ne znam.

Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari, a ja njemu svoju najveću tajnu?
Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će ona da osjeti više njegovu ljubav. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da je možda bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.