Njegova stvarnost

Gola sam. Ne znam ni zašto sam gola. Želim biti gola. Želim da me gleda. Želim da uživa kakva sam pička. Želim da vidi da zajedno uživamo u tim pogledima. Moje oči, njegove oči, moje dupe, to je naš ljubavni trokut. Znala sam odavno da čovjek voli dupe više nego stvarnost. Želim, jebemu, al želim da moje dupe bude njegova stvarnost.

Puno ja toga želim, al zapravo samo njega. Sve u vezi njega. To je ono puno.

 

A tide

Ne znam zašto sam mu rekla istinu. Inače to ne radim. Inače sam kulerica. Inače sam onu koju love. No sa njime imam osjećaj da me već ulovio. Ne, čekaj. Krivo sam to rekla. Nije me ulovio. Predala sam se. Bez uleta, bez nekog flexanja, samo pod njegovim pogledom ja sam došla pred njega i predala se.

Rekla sam mu da se u njega tako lako zaljubiti. To je ona istina koju sam mu rekla. Njemu se takve stvari govore. Njemu se ne govori da se si zaljubila u njega. Njemu to nije potrebno jer on zna da samo oni koji se zaljube u njega znaju koliko je to lagano.

Šta je ovo? Nervozna sam zbog činjenice koliko sam opuštena pred njime.
Koji kurac je taj osjećaj.

A sada se moram vratiti u stvarni svijet. Dečku. Kojeg sam očito prevarila iako sinoć nismo spavali zajedno. Zapravo jesmo, ali smo baš to – spavali. Ja u njegovoj majici koju mi je tako spremno dao kad sam ga tražila nešto u čemu mogu spavati. Znao je da lažem jer sam imala cijelu torbu sa sobom. Ne onu našu ogromnu žensku gdje bi bilo manje očito da sam lagala, nego baš onu putnu.

U toj majici, sa grudnjakom ispod i polutangicama. Sa mrežastim čarapama koje sam rekla da neću skinuti jer to bi bilo too much. Šta too much? Ležiš u njegovoj majici, njegovom krevetu, zagrljena, sa njegovim licem prislonjenim uz svoje i ovo bi bilo too much? Too much iako njegova ruka te mazi po nozi i ti ga osjećaš kao da ih niti nemaš i još te žuljaju već sada, a ujutro će još više?
Gdje ja samo nađem ovu logiku.

Logiku koju, kada me je htio poljubiti sam rekla da imam dečka na što se odmaknuo, a onda sam par sati kasnije bez da me uopće pitao sjela u njegov auto, ušla za njime u njegov apartman, zatražila majicu i ostatak znate.

Nisam samo prevarila dečka nego sam za njega uništena.

Kako ne bi bila kad ujutro kad sam se probudila u traženoj majici sam se tako poslušno zaljepila uz njega nakon što je rekao da sam mu predaleko. Nisam bila predaleko, rekao je to samo da me testira. Samo da testira koliko sam već njegova iako mu nisam dala ni da me u obraz poljubi.

Tuširanje kod njega nije pomoglo u mojem nastojanju da se pretvaram da ništa se nije dogodilo sinoć. Dok mojoj logici definitivno nije pomoglo što sam nakon pranja zubi stavila svoju četkicu u čašu kraj njegove, a ne nazad u neseser. Desetak minuta nakon ipak ju jesam prebacila kad me podsjetio da ću je inače zaboraviti.
Tek to što sam izašla samo omotana u ručnik pred njega je logici bilo poprilično teško pratiti. Iako sam mogla najnormalnije se obući u kupaoni – ne ne, zašto ne pred njime oblačiti gaćice i promatrati hoće li u bilo kojem trenutku mu pogled skočiti u nadi da vidi ono što jučer nisam mu dala da ima. Nije mu skočio. Što sam shvatila da me je još više predalo njemu, a mislila sam da će to biti moguće samo ako mu pogled skoči.

Zašto on zna što želim bolje nego ja. Zato jer ne misli na mene, nego misli na sebe. Sa stavom da jednako to želi da ja radim, ali ajmo to raditi zajedno. Ajmo dok su nam prsti isprepleteni, držimo se za ruke i volimo kako drugi ne razumiju.

Sada izlazimo iz apartmana. On na sebi ima izgužvanu majicu u kojoj sam ja spavala i miriše na mene. Kada sam ga pitala šta će stvarno obući tu majicu i nakon što je najnormalnije rekao da da i pitao me dal mi smeta – ja sam jednako normalno rekla da mi ne smeta. Opet test. Opet sam pala. Opet mi je pročitao misli. Naravno da nisam to rekla jednako normalno kao i on. Htjela sam iskulirati, ali on je znao da oblačanjem te majice me učinio svojom kako nitko do sada nije mogao ni sanjati.

Tako se to radi dečki. I vi muškarci isto poslušajte. Najbolje se zbari kad dopustiš da se tebe zbari. Znaš šta, i vi cure, a žene pogotovo isto urežite si ovo gdje god trebate da zapamtite.

Evo nas pred ljudima pred kojima smo jučer nestali i otišli u njegov apartman. Njima ne mogu objasniti da se zapravo ništa od onoga što oni misle da se sinoć dogodilo – se nije dogodilo. Ni da im pokažem snimku prošle noći ne bi uspjela objasniti. Ni ja ne vjerujem. Vjerujem, ali nevjerojatno je. On i ja, takva energija, ništa, a opet sve.

Ne znam, sada nas grli sve i pozdravlja jer mora ići, i dok moje ruke ima oko sebe šapuće mi da mu se javim, a ja ne znam.

 

For you

“For a long time I felt like I was broken.”

Čuo sam to negdje. U nekoj seriji, filmu, monologu, negdje. Prošla me jeza, onaj strah koji tako rijetko osjetim me preuzeo. To je istina. To sam ja. Vidi se na meni izdaleka da sam toliko puta izlomljen. Zabavan, al prolazan. Uvjerili su me u to.

Onda si ti odlučila mi postati netko tko me želi kraj sebe bez te maske koja sam i sam postao. Nisam ti vjerovao. Naši prvi razgvori su bili bezrazložne rasprave koje možeš imati sa bilo kime, ali ja nikad nisam imao sa nikime.
Smijala si mi se, što si drugo mogla kada sam se skrivao od tebe. Bila si strpljiva, bila si pametnija. Imam osjećaj da ćeš to uvijek biti. Oboje.

Kada sam odlučio otkriti se, skinuti rukavicu, ti si gledajući me u oči uzela me za ruku i čekala da se još otkrijem. Ogolio sam prsa, na njih si naslonila glavu. Ostalo si sama odlučila maknuti sa mene jer znala si da i sam to želim.

Strah. Ovaj puta novi. Novootkriveni. Da nisi stvarna. Da si oženjena. Da tražiš muškarce i poigravaš se sa njima. Da nisi iz Zagreba. Da nisi iz Hrvatske. Da ni kontinent ne djelimo.
Bilo je kasno, već sam se počeo lomiti. Ovoga puta nepovratno.

Odlučio sam priznati sam sebi da sam se zaljubio. Ako sam išta, to sam iskren prema sam sebi. Očito postoji grijeh kojeg nisam svjestan, ali moram za njega platiti. To si ti. Tinder match koji me natjera da se zaljubim u njega i onda me razlomi da više nikad pohvatati se neću.
Prihvatio sam to. Nisam na površini, ali duboko u sebi jesam. Ne postojiš ti. Ne postoji ta žena koja sa takvom lakoćom je savršena za mene. Za nekog drugog to je moguće, ali ne za mene.

Da je to istina, to bi moralo značiti da se i ona zaljubila, da je vidjela što sam postao svaki puta kada su me razlomili. Vidjela smisao iza tih djelova kojima sam nadopunio sebe da nadomjestim ono što su mi oduzeli. Osjetila da svaki moj grijeh krije očajnički pokušaj da ispravim nepravdu.
Shvatila da suze kada bi potekle su bile krinka za ono što sam postajao dok su one tekle.

Danas sam to što jesam, hibrid. No taj hibrid je tvoj muškarac. Tebe naziva svojom ženom. Tebe naziva maštarijom koju nikad nije imao jer o savršenstvu se ne mašta već se samo o realnosti razmišlja.

 

After hours

Obožavam taj smiješak. Obožavam ga. Osim tvojeg pogleda nedostajanja kad se vidimo nakon što ne provedemo noć zajedno ovo je moj drugi najdraži način na koji mi govoriš koliko me voliš.
Prihvatila si već da nakon što te grlim i ti zaspiš da ću uzeti laptop i koji puta pisati. Ne smeta ti, već ti čak zvuk tipkovnice fali kad ga ne čuješ.

Tada se taj smiješak dogodi. Imam osjećaj da koji puta krenem pisati samo da bi ga doživio. Okreneš se u polusnu prema meni, stisneš još malo uz mene, bez ikakvog razmišljanja da li mi je tako možda teže pisati. Znaš da za tebe ne postoje pravila, da si uvijek prva i sve ti je dopušteno.
Onda ne otvarajući oči se nasmiješiš. Nije nezamjetno, to mi se posebno sviđa. Taj smiješak koji govori mi koliko uživaš što si mi muza i što mnogi bi rekli da je glupo da dok si kraj mene ja tipkam svoje nešto, ti znaš – ti znaš da oni ne razumiju. Ne razumiju kako je biti nekome takva inspiracija kao što mi jesmo meni. Ne razumiju našu ljubav, naš ludi početak, otkrivanje jedan drugog i kaos koji nam se nakon toliko godina posložio u srcima.

Oni ne znaju još nešto. Oni zapravo ne znaju ništa jer ni jedan ni drugi ne pričamo o nama nekom trećem. No svejedno, ne znaju da kada napišem namjestiti ću se uz tebe, a ti ćeš kao savršena ljubav se ušuškati na moja prsa, poljubiti me, čekati da te uhvatim za moju guzu i onda ćemo oboje zajedno sanjati.

Volim te, volim nas.

 

Nešto nabrzinu

Nemam vremena ovo pisati. Trebamo krenuti za nekih 10ak minuta. Ona je našminkana i obučena. Da, toliko smo blizu kretanja.

Može li se što kvalitetno napisati u 10ak minuta dok u jakni sjedim za stolom, također obučen i obuven? Treba li se priznati da si nešto kvalitetno napisao u tako malo vremena? Hoće li onda neki ljudi odmah smatrati to lošim? Hoću li ispasti bahat kada kažem da sam to nešto napisao u svega 10ak minuta? Smanjuje li se time trud uložen u to nešto?

Znaš šta. Ako se mogu u sekundi zaljubiti i u prvoj polovici te sekunde odlučiti da sa tom ženom želim SVE provesti – što znači da u 10ak minuta se može svijet promjeniti, a kamoli nešto kvalitetno napisati.

Moram ići. Čujemo se.

 

Najviše najbolji

Nekako uvijek postoji taj kutak. Tvojeg uma ili stana ili je to jedno te isto. Nešto tvoje, nešto što je nikom podjeljeno jer je tvoje. Nije to za djeljenje, to je tvoje.
To ti želim biti. Ta skrivena sebična misao koju nitko drugi ne zna, ni ne vidi, ali ti ju čak i osjećaš – toliko je jaka. Ne samo da je jaka, nego je sve.

Toliko je jaka da pred prijteljicama bez srama se pretvaraš u najveću djevojčicu kad me vidiš. Ako su prave prijateljice shvatit će, a ako ne shvaćaju onda nisu iskusile.
Reći će ti da budeš oprezna, da se ne zaletavaš. Reći će ti sve što trebaju. No one nisu ti. Ni jedna među njima neće poput tebe reći da jebeš sve, neka malo zaboli ako je bar na toliko najbolje. Što ima bolje? Nema, rekao sam – najbolje je.

Toliko je najbolje da osjećaš da najviše je najbolje. Da drugi mogu to ili jednako iskusiti ili manje, nema više.

To ti želim biti. Ali nisam više. Uvjeravam se da nije nitko, ali već sljedeći je najbolji. Više najbolji. Toliko je najbolji da osjećaš da najviše je najbolji. Da drugi mogu to ili jednako iskusiti ili manje, nema više.
Nema više nas.

 

Ima samo mene

Ne znam kako da ovo uopće ispričam, a da ne ispadne kao da tračam. Zabrinuta sam za njega. Već treći dan dolazim i vidim da spavao je u odjeći. Nije pio, jedva vidim da jede. Vidim da ga boli, ali kao da želi da ga to što ga ubija živog odere.
Osmijeh koji ja dobijem kada me sretne u stanu čak bi rekla da je iskren. Mislim da ga dobijem jer ne pitam pitanja. No i da pitam on bi rekao da je sve u najboljem redu, da to je tih par dana, ali sve je super i da se ne brinem. Još bi mi zahvalio što se brinem i pitao mene kako sam i kako je kod mene. Ja bi se raspričala, a on bi saslušao, dao mi savjet, čak i umirio. Sve to dok vjerojatno kasni negdje no zna koliko je važno nekome biti taj netko koji će saslušati u pravome trenutku. Da bar ja to njemu mogu biti.
Zvučat će ti glupo, ali kao da nisam dovoljno pametna da ga prevarim da mi se otvori.

Pričala sam kćeri o njemu. Ona ga i zna. Viđa ga vani i kaže mi da ne izgleda ništa drugačije.
Nagovarala sam nju da mu priđe da ga ona prevari, ali neće ona. Misli da će ispast glupa, a ja se bojim da će ispast da je čovjek pri kraju da ga ono odere do kraja.

Šta ću ja. Sutra opet ću svojim ključem otključati, vidjeti njega neispavanog kako mi se osmijehne i uljudno pozdravi dok ja pripremam se za čišćenje njegovog praznog frižidera i sobe u kojoj se jedva trunka prašine nakupila.
Sine (iako nisi moj sin), daj nađi neku vani, daj nek te napije, daj ju hvataj malo i odvedi doma da te skine i da odspavaš kao što ljudi tvojih godina trebaju spavati – izmoreni od sexa, a ne života.

 

Sigurno je možda

Ne znam. Upravu si. Ocito je gotovo.

Hladno mi je u stanu. Mislim da je do mene. Možda nije. Možda je do ovog perioda gdje smo prestali grijat jer kao vani je toplo, ali ovim kućama treba duže da se zagriju.
Možda me zbog toga boli glava. Možda zbog noćnih mora koje traju već mjesecima. Možda jer nisam jeo danas, a vani već počinje da pada mrak. Možda jer stres me jede iz dana u dan. Možda jer cijeli dan nisam progovorio ništa na glas. Možda jer zbog tlaka sam se onesvjestio. Možda jer sam satima povraćao nakon što sam dobio tvoju poruku. Možda jer cijeli dan se suzdržavam od vrištanja iz sveg glasa. Možda jer samo želim da netko me primjeti. Možda da ne pitaju me kako sam nego da vide da nisam dobro. Možda nikad neću više biti dobro. Možda su doktori u krivu. Možda ipak hoću. Možda ne želim. Možda želim ipak umrijeti.

Previše je to možda. Jedino sigurno je da te volim.

 

Kako samo možeš

– Kako možeš svakim tekstom opisati nešto što mi se dogodilo, a nikom nikad nisam rekla?
– Postoji to neko mjesto koje imam u sebi. Prije sam mislio da je samo moje, da samo ja to imam, ali mislim je to nešto drugačije. Mislim da to mjesto gdje kada se zavučem mogu doći do vas. Ne do svih vas i svega već samo do vaših osjećaja, vaših misli. Ne znam čije su, za koga su, ali ih osjetim. Osjetim ih kao što ih vi osjećate ili ste ih osjećali, ali niste ih preboljeli. Ukradem vam ih na koji trenutak i riječima pretvorim u razgovor koji ste vi imali sami sa sobom. Bilo pod tušem, taman pred spavanje, dok ste gledali u njega, a niste ništa na glas rekli.
No tako taj razgovor postane dio mene, vaši osjećaji dio mojih misli. Teško je vas imati uz sebe svaki puta kada sam imam takve razgovore koje nikad ne izgovorim. Često pomislim da sam tužniji nego sam ikad bio. Mislim da možda nije istina, samo poznajem sebe više, a ja sam tužan.

 

Prvo ja, a tek onda on

Stojim ovdje već jedno 10ak minuta i jebem mu mater u sebi. I ovom u uberu koji me pita gdje ću usred noći. Šta te boli kurac. Idem mu stajati ispred zgrade, gledati u prozor i jebati mu mater kada vidim nju. Nije ona kriva. On je taj koji je šupak. Ona ne zna da je i meni govorio da me voli. Ne zna što mi je sve ispričao o životu koji nas čeka. Nije ona kriva što mu vjeruje i osjeća se nikad sigurnije nego kad leži kraj njega. On je taj šupak koji ju grli i ljubi. Sigurno joj i kuha svaki dan i ona njemu peče kolače. Predobra je za njega, prelijepa je za njega. I ja sam bila, ali sam ga voljela.
Upalite to jebeno svjetlo da vas vidim. Prestanite se jebati i upalite svjetlo da vas vidim kako ste sretni i zaljubljeni. Da vidim kako joj se gad smješka.

Kako samo može. Kako samo može biti sretniji od mene, a ja sam njega ostavila. Mater mu jebem.