– “Evo ga netko sa kime bi rado pokisla” – rekla je iako je jedina struna povezanosti sa predhodnim rečenicama bila u spomenu kiše jer dečki nisu okupirali njihove umove, barem ne do ovih trenutaka. Sve tri su ga uljudno ispratile pogledom bez ijedne izrečene riječi. Sigurno bi i on primjetio taj nagli val tišine da u svojim ušima nije nosio slušalice bez kojih nije napuštao svoj dom.
– “Je izlazi sa kime?” – upitala je druga djevojka djelić sekunde nakon što im je on izašao iz užarenog vidnog polja.
– “Ne, nisam ništa čula osim uobičajenih izmišljotina koje moram slušati od onih kretena sa kojima se druži svaki puta kada ih onako u prolazu upitam. Ona Ivana je bila zadnja, sa kojom nitko ne zna zašto je bio, a mislim ni on.”
– “Ma nije mi jasno kako tako neki super dečko se uvijek spetlja sa najvećom seljankom koja niti ne zna što ima!” – izustila je treća djevojka kojoj su to bile prve riječi od njegove pojave.
– “Super dečko?! Odkuda sada to? ” – iznenađeno ju je prijateljica upitala – “Pa ja bi bila sa njim samo da mogu dobro ugristi tu njegovu guzu i provjeriti priče o njegovom jeziku.”
– “Paa…..to sam i ja mislila. Guza i jezik, ništa više.”
Nesigurnost je okrunila njen posljednji odgovor tako da su se inkvizitski pogledi prijateljica zaustavili trenutak, duže, na njoj, a zatim okrenule se jedna drugoj i nastavile naklapanja dok je ona utonula u svoju dnevnu dozu sanjarenjenja.
Toliko puta bila je u njegovoj blizini i još toliko više puta izašla zajedno sa njime i njegovim društvom van, ali nikad nije uspijela započeti razgovor, smislen barem, jer rečenice poput: “mi daš gutljaj?”
, “pridržiš mi torbicu”, “imaš li žvakaću?”, “koliko je sati?”, “mi posudiš 5 kn?”…..ni pod koju cijenu se ne smiju računati.
Jednom je ipak, skoro, imala priliku da ga u popunosti osvoji, ali kao i sve do tada su se izjalovile baš iz onog istog razloga zbog kojeg je ona toliko željela započeti taj razgovor.
Cijeli tjedan je planirala sa svima u društvu i uložila sav svoj trud da na kraju ispadne da on mora doći po nju, samo nju. I uspijela je. Bližilo se 22 sata i on je svaki trenutak trebao pozvoniti na njena vrata. Znala je da je drukčiji, ne čudan niti eksentrčan već nekako svoj, i da preferira točnost od steriotipnog ženskog kašnjenja stoga je već u 21:37 bila potpuno spremna i upravo radila na “final touch-u”. Svi koji su ga poznavali znali su da informatika je njegova strast i tako ga je ona odlučila tom kartom privući. Otišla je do devianArt-a i kopirala već, prije nekoliko dana, izabranu sliku. Postavila ju kao pozadinu na desktop-u i na winamp-u pustila Shirley da stvori savršen ugođaj.
21:57 – taman!
Nakon koje minute zvono na vratima se oglasilo i njegov lik nakon “samo da uzmem torbicu, ali ti sjedi da ne stojis bez veze” je pronašao svoje mjesto na kauču, odmah pokraj stola sa računalom. Promatrala ga je sa leđa poput skorog plijena i sa razornom nestrpljivošću očekivala trenutak kada će ugledati pozadinu na njenom računalu.
…
Ništa od toga. Vidjela je da je uočio mamac, ali nije zagrizao. Odustala je i dozvala ga već sa vratiju da krenu. Pridružio joj se i nadodao:
– “Žao mi je što već nekoliko tjedana si tužna.”
– “Molim???” – riječi je popratilo lice svo iskrivljeno u čuđenju.
– “Pa Only Happy When It Rains je bilo na repeat-u, zar ne?”- lagodno je odgovorio.
– “Aha, to!” – polako joj se lice vraćalo u normalu – “Ma to sam slučajno kliknula na crop file umjesto na remove, a nije mi se dalo opet sve vraćati jer sam se žurila da se spremim na vrijeme.”
Sa zamjetnom spontanošću odgovorila mu je i to ga je vidno inpresioniralo, ali zbog radnje zaključavanja vratiju ona to nije primjetila i, i dalje bila u uvjerenju da njen plan je već duboko ispod površine uspjeha.
– “A i moram pohvaliti tvoj ukus u izboru wallpapera, nisam znao da si deviant.”
– “Ma nisam, ali načula sam da si pričao sa Marinom o tom site-u pa sam ga odlučila posjetiti i odmah ga stavila u bookmarks.”
– “Bookmarks? Koristiš Firefox?”
– “Da, da iako sam to isto prečula u nekom tvoj razgovoru….”
Noć se nastavila, kao i njihov razgovor. Ubrzo nakon kretanja automobila ona je vješto promjenila temu jer da su nastavili tim putem ispala bi potpuna neznalica jer ipak je on bio cijenjeni designer, a ona tek korisnik.
Mislila je da će ga izgubiti na plesnom podiju u klubu jer iako je bio nekako povučen obožavao je plesati, a to je značio njihovog razgovora, ali zapravo zančio je samo prekid. Kada se odlučio osvježiti dočekalo ga je piće, omiljeno, dodano iz njene ruke popraćeno zavodljivim osmjehom i riječima:
– “Daj, daj uzmi, ne budi jadni macho-man nego dopusti curi da učini sve ostale ljubornim.”
Prihvatio je piće, a potom i igru. Ples, osmjesi i nadvikavanje u prepunom klubu bližili su večer se polako kraju, a njenu tugu skorom početku. Iako je podosta, ne samo dnevnih, sanjarenja vrlilo njenim umom realnost je također bila prisutna u dostatnoj količini. Odlučila je ovaj podhvat zabilježiti kao uspjeh i nastaviti dalje, možda istim tokom.
Našla se opet na suvozačevom sjedištu njegovog automobila, ali ovag puta zadnje sjedište bilo je popunjeno. To ju nije smaralo već je odlučila prihvatiti ono što jo život daje jer ipak ne dobiješ uvijek ono što želiš, već ponekad dobiješ ono što trebaš. Um je zaposlila sanarenjem, ali ovaj puta pravim jer izlazak ju je izmorio, a ubrzo u snom.
– “Ej, probudi se stigli smo.” – njegov mili glas potresao je njen čekić i nakovanj.
– “Gdje,..” – sanjivim glasom upitala je – “…kući?”
– “Da, kući.” – odgovorio je sa tragom vragolastog smiješka.
Izašli su iz auta, a on kao pravi gentleman odveo ju je do vratiju sa njom pod rukom. Nakon kratkog komešanja sa torbicom izvadila je ključeve i zamolila ga da on otključa jer ona stvarno nije bila u mogućnosti odlučiti koji je pravi ključ.
Otključao je, a ona ga je instinktivno povukla unutra. Ulazna vrata su se sama zatvorila i zaključala, a oni su ušli u prazna lift. Zagrlila ga je, iako to nije ju uspijelo održati na nogama pa ju je on pridržao, a ona ga je poljubila i na usnama ostavila ljepljiv osjećaj prozirnog sjalila. Trenutak poslije trgnula se, štoviše razbudila!
– “Ajme oprosti, ja nisam misli….slučajn….mi nismo zajedno, zar ne?” – upitala je nakon maha panike grickajući donju usnu i očima raširenijim od ustiju prije koji trenutak.
– “Ne, nismo zajedno. Barem nismo bili do prije kojeg trenutka.” – izgovorio je te riječi baš u svojem stilu i ponovno nanio svoje usne na njene.
– “Kako si znao?” – progovorila je nakon dužeg poljupca sa još zatvorenim očima u čas kada su se vrata od lifta polako otvarala.
– “Nitko slučajno ne klikne na crop umjesto na remove”- na što su se oboje nasmijali i usnama pripojenim izašli iz noćnog lifta u novi dan.
– “Ej, šta ti je? Mrzim ta tvoja sanjarenja!” – izjavila je prijateljica sa njene lijeve, a njene riječi bile su popraćene sa odmjerenim pogledom treće djevojke.
– “Ma ništa, zamislila sa sam malo.”
