Svako toliko mi treba sitnica. Treba mi čisto ono malo da me podsjeti tko sam. Uvijek je to njen pogled. Uvijek je dok stoji udaljena od mene dok meni netko nešto priča ili nešto radim, onda me pogleda sa smiješkom koji me vrati.
*znaš-koliko-si-ti-meni-jeben*
Obožavam taj pogled. Obožavam nju. Obožavam što toliko godina taj pogled se nije promjenio. U priči o Goliathu mislim da je netko tako pogledao Davida za njegovu pobjedu. Jer to je taj osjećaj. Kao da možeš sve, kao da jesi sve.
– Jer nije bitno
– To sada sebi govoriš, a ne meni.
– Zašto je to bitno?
– Jer je bitno ako si ju prevario!
– Njoj je svejedno.
– Opet ti sebi.
– Ajde ne seri.
– Ajde ti reci jesi ili nisi.
– Jesam, i šta sad?
– Sada je gotovo.
– Kako to misliš?
– Mislim to tako da joj ti kažeš, ona te ostavi i ja ti nikad nedam da zaboraviš što si napravio i koga si izgubio.
– Ma njoj je svejedno.
Drago mi je da je tu. Ipak je to njegov sin, a i ja sam mu napokon oprostila. No nekako mislim da nisam oprostila koliko sam samo shvatila. Ne znam kako, možda zbog straha. Možda jer počinjem vidjeti iste demone u tom malom nevinom biću. Ako itko zna kako se boriti protiv njih onda je to on.
Vidim hvala u njegovim očima svaki puta kada sjednu zajedno. Svaki puta kada mu sin za kojeg nije znao počne pričati o svojim snovima. On vidim da razumije njegove snove kao što ja nikad neću moći, vidim da želi podjeliti svoje sa njime no zna da to mu još nisam dopustila. Previše lako ga može učiniti najboljim kao što je sam. No tada ću i njega izgubiti, a ne znam ako sam na to spremna. No znam da ću morati biti jer uz njega početi će pitanja na koje samo on ima odgovore. Oboje znamo koga smo stvorili, koga ćemo poslati u svijet. Oboje znamo što čeka one koji se nađu u njegovoj blizini, one žene koje ga zavole.
Ne daj mu da te jebe. Jebu te oni koje sutra više nećeš vidjeti. Daj ovom da te ševi. Jer oni koji ševe ti ližu sise i grizu vrat. Jebači misle da je dovoljno te udariti po guzici. Drugi ti se smješkaju i šapuću koliko uživaju u tebi dok prvi ni ne uzdišu. Odjebi prve, poševi se.
– Sjedi malo.
– Reci.
– Ajde samo sjedi malo.
…
– Je ti znaš zasto ja pijem?
– Jer voliš?
– Jer tako najlakše zaboravim ovo sada i sjetim se što je bilo.
– Čega se to sjetiš?
– Nas. Tebe i mene.
– Sviđa mi se to.
– Volio bi da ne moram piti.
– Ja bi volio da se ne moraš prisjećati.
– Ti si kriv za to.
– Što pijemo?
– Ja pijem gin tonik. Ti si mrtav.
– Gotovo je.
– Molim?! Zašto si prekinula?
– Kako znaš da sam ja?
– Da je on prekinuo bila bi ljuta, a ne tužna.
– Nisam tužna.
– Ok, nisi.
– Pa nisam!
– Što je napravio?
– Ništa.
– Nešto sigurno je.
– Nešto lijepo.
– Šta to nije dobro?
– Nije…
– …jer…
– Jer kako da budem hladna i kučka prema nekom tko mi radi lijepe stvari.
Prestani biti sve ono što do sad me plašilo i od čega sam bježala. Prestani biti tako opušten dok rušiš sve moje zidove koje su sa mnom toliki gradili. Ni ruševine te ne dotaknu. Nakon proloma buke ti se ni ogledaš oko sebe dok sa smiješkom mi se još više približavaš.
No ne uzmičem, sa strahom, ali sa smiješkom te promatram da vidim dokle ćeš tako opušten doći. I bahat. Nakon zidova dolazi drama, a to tako opušten nećeš moći. Ali već te vidim. Zatovrenih očiju kako spreman si na sve. Na oluje i kaos, ali to nisam ja. Žao mi je, ali tamo gdje druge su te zasule ja ću te izazvati.
Tvoje zatvorene oči otvoriti će roj mojih misli i tada moj smiješak će posustati, a strah potpuno preuzeti. Želim te. Želim da se ne obazireš na ništa i da čuješ onu jednu pomisao. Volim te.
Moram ovo napisati dok sam još pijan. Trijezan neću biti ovako sebičan nego ću se uvjeravati da sam dobra osoba i da žalim što sada nismo zajedno. No ne žalim. Ne žalim što oko mene je preglasna muzika i nepoznati ljudi koji osjećaju ono što sam htio da ti osjećaš. Ljubav. Htio sam podjeliti sebe sa tobom. Htio sam da postaneš dio mene, da ja postanem dio tebe. Da ti i ja postanemo što nitko nije još uspio. Da naši pogledi uvijek budu odraz najbolje ljubavi. One na koju su svi ljubomorni, ali nikad nije stvarna osim na namještenim fejs slikama.
No to sa tobom nisam nikad mogao. Ti si voljela svoje uvijek više nego naše. Prijateljice su ti previše pričale da bi čula ljubav koja je u tebi vrištala. No i da si čula ta ljubav nije ta ljubav. Nija ta čista, nije ta moja ljubav. Kažem moja jer to je jedino što imam. Imam ljubav. Nemam tebe više ni onu prije tebe ni onu prije nje. Imam samo sebe i to mi je mjera za sreću. Mjera za biti tu kada je potrebno usrećiti druge. Mjera za život na koji drugi su ljubomorni. Ma nisu, misle da serem, ali kad bi samo znali. Kada bi samo na trenutak mogli shvatiti koliko sam sretan što sam ja. Kada bi barem na trenutak to shvatili, mogli bi bi biti sretni što su oni. To sam za tebe htio. da vidiš koliko si lijepa, koliko si pametna, koliko si sve što sam ti govorio i šaputao da jesi no ti si odlučila biti svoja. Ti si htjela biti nešto što misliš da trebaš biti jer to je lakše. A nema ništa lakše od biti sretan. Trebam samo razviti osmijeh preko cijelog lica i zategnuti usne, umjesto u poljubac, u smiješak i otvorenih očiju biti sretan. Ništa lakše.
Rekao bi da te volim da znam da će te to usrećiti. Zato sam to toliko i govorio. Više ne moram. Više nisam taj kojeg si našla da te usrećuje. Nećeš naći nikog poput mene. Koji ti to govori zbog tebe, a ne zbog tvojih sisa.
– Vidim bijeli si dobila, baš kakav si oduvijek htjela.
– Kako ti znaš kakav sam željela?
– Jer sam te volio.
– Pa svi znaju da sam htjela bijeli.
– Pa onda što me pitaš kada svi znaju.
– Pa šta..
– E pa onda ja nisam svi, ja sam nitko?
– ….
– Ne možeš mi to reći. Ne možeš me ni odjebati.
– Ajde daj prestani.
– Rekao sam svima da jesam.
– Šta?
– Jako si lijepa, samo to, uživaj.
Ne znam. Stvarno ne znam.
