Svatko ima svoj kafić. Ja ga nemam. Moje prokletstvo je to da se samo svidim ljudima kojima se ne želim svidjeti. Time sam izgubio iz riječnika stvari poput uobičajeno, stalno, i ovaj put…ali nema oproštaja. Moji drugovi neće se iznenaditi ako se više nikad ne pojavim. Oni me ne vole jer sam im se pokušao svidjeti.

Tako sam u jednom kafiću ostao sam i promatrao ljude. Njega bi pretežno najviše promatrao. Ne zbog njega već zbog ljepših polovica koje su ga poslušno pratile. Scenarij je uvijek bio jednak. Nekon nekog vremena tj. taman kada bi ispio dobar dio naručenog pića, ispričao bi se pod isprikom da ide na wc.

Umalo redovito bi bio upitan od strane ljepotice da li će se on vratiti i jednako redovito sam odgovarao:
– Naravno da hoće, pa nije ni piće popio do kraja.

To ih je uvijek zadržalo još dodatnih 20-ak minuta.

Nisam ga viđao nekoliko tjedana i zapitao se. Taj dan sam čuo – oženio se.