– Zašto ne ideš spavati?
– Hoću.
– Pa ajde sad sa mnom.
– Ma hoću ovo dovršiti pa ću onda.
– Već spavaš.
– Ma samo razmišljam malo.
– Mhm
– Ti smeta muzika?
– Ne smeta mi muzika nego se trebaš odmoriti.
– Staviti ću na slušalice.
– Kao i obično, toliko glasno da kao da nisi. Ajde spavati.
– Pa rekla si da ti ne smeta.
– Ma ne smeta mi nego želim da se odmoriš.
– Ja ovo taman dovršim dok se ti spremiš za krevet.
– Ja sam već u krevetu, a ti si zadnjih 10minuta spavao ovako …
– Kad si me to slikala?
– Pa sad!
– Ozbiljno sam zaspao? Ajmo spavati.
hrvatski
Samo nas dvoje
– Koje probleme misliš ovime rješiti?
– Jebote al’ je to dobro pitanje! Mislim pitao si me zašto se želim ubiti, ali na stvarno odličan način!
– …
– Jesi ti pametan?
– Bi to promjenilo nešto ovdje?
– Ajde nemoj…
– OK, jesam pametan sam.
– Poznaješ li nekog pametnijeg od sebe?
– Bolje prilagođenog da, pametnijeg ne.
– Pa ti i odlične odgovore daješ, ne samo pitanja. Sada mi i drago što sam se ovdje došao ubiti.
– Jesi ti pametan?
– Što ti misliš?
– Ajde sada ti nemoj…
– OK, pošteno. Jesam, i ja sam pametan.
– Pametni ljudi su pametniji od ovoga.
– Možda onda nisam pametan koliko mislim da jesam.
– Rijetki jesu.
– Imat ću sranja zbog ove scene, šta ne?
– Hoće li to biti velika promjena u tvom savršenom životu kojeg trenutno živiš?
– OK, pošteno.
– Jesmo gotovi ovdje?
– Za danas jesmo.
– Što sutra ista priča?
– Ma ne sutra, ali jednom sigurno.
– OK, pošteno.
Voliš iznenađenja?
Najbolje je kada ti se desi nešto što nisi ni znao da trebaš. Tako je bilo sa njime. Prvo ljubav pa hejt pa opet ljubav pa najveći hejt pa ljubav života. Imam onaj prekrasan osjećaj da me voli najviše. Kao da mogu osjetiti kada mi napiše da mu falim da mu fali da ga napaljujem. Zato i zaslužuje slike koje mu šaljem 😉
Voljeti njega je jedno, voljela sam i prije. Ne ovako, ali jesam. No mislim da više volim ovaj osjećaj da on mene voli koliko i ja njega. Sebično je to htjeti, lagati da to ne želim je normalno, ali dobiti to je savršeno.
Idem spavati, prekasno je za ovakve pjesme koje te tjeraju da razmišljaš.
Susjedi čuju kada prespavam kod nje
– Daj stišaj pa čuje se na hodniku.
– Pa na slušalice slušam.
– Pa svejedno se čuje.
– A šta misliš koliko se ti čuješ?
– U jebote, stvarno…
Vjeruješ samo svojim ožiljcima, ostali su samo priče
– Tvoj ton, tvoje držanje, tvoj trud, sve je uzaludno.
– Šta to znači da ne mogu ništa?
– Za sada ne možeš, ali jako je bitno da ne odustaješ. To se zove sindrom roditelja.
– To ne postoji.
– To je čisto da stavim u kontekst, nije bitno. Važno je da se trudiš. Ti njih ne učiš lekcije nego ih učiš prepoznati lekcije kada ih imaju prilike naučiti, razumiješ?
– Ne
– Evo ti primjer, roditelj ti govori da nešto nije dobro za tebe i daje ti razne razloge, ali ti misliš da si drugačiji da on ne kuži i sve to bla bla bla, to znaš?
– i?
– Pa nikad nećeš poslušati i reći, ajme hvala što si mi to rekao oče i postupiti ću ispravno. Ne, nego ćeš to napraviti i dogoditi će se upravo ono što je on govorio i to je to. I sad, ako ti se tata trudio onda ćeš shvatiti lekciju na prvom koraku, ali ako nije tko zna kada ćeš shvatiti.
– Je moguće da nikad ne shvatiš?
– Pogledaj oko sebe, šta ti misliš?
Opušteno
Opušta me. Iako sve što radimo je sve samo ne opuštajuće. Od trena kada ugledam njegovu zgradu me počne obuzimati napetost. Koliko si ja to ne htjela priznati, ja sam klinka. Sa svojih 19 godina naspram njegovih 31 ja sam malo mače.
Na sljedeću razinu napetosti dolazim kada trebam pozvoniti da mi otvori vrata od zgrade. Nikad ne pita tko je jer očekuje me. Naš susret je uvijek dogovoren, on nije netko tko trpi nenadane posjete, a ja sam pametnija od toga da ih pokušam forsirati.
Pred vratima stana sam, otključana su i malko otvorena. Na sljedećoj razini sam. Ulazim kao u ring, već u pola priče, kao da mi je svejedno gdje sam, ogledavam gdje me čeka, mrzim ga jer je preopušten, ne znam smijem li ga poljubiti, spuštam torbu, pričati nisam stala, nasmiješena sam, poletna sam, valjda zavodljiva, valjda ne naporna, ajme jesam naporna, pitati ću ga kako je dok tako još uvijek opušten, ni riječ nije rekao, sjesti ću, ne preblizu, da se mora približiti ako me želi dotaknuti.
– I, kako si ti?
– Bome odlično, naspavano i odmoreno danas.
Obožavam ovaj njen ulazak, kao u ring da ulazi, nabrijana i sa namjerom da zavlada. Čekam da me pogleda, nasmiješi, da ju dotaknem i primim sebi. Primim ju za vrat da je poljubim, jer iako je sve na njoj pripijeno vrat je jedini otkriven.
Na sljedećoj razini sam. Gola sam.
Gola, ispod mene, takvu ju obožavam doživjeti. Uživam ju imati sada dok sama ne shvati kakvu moć može imati nad muškarcima sa ovakvim tijelom. Lagani drhtaji odaju nesigurnost, no oni nestaju kada osjeti moje prste u svojoj kosi. Tada zna da je željena, a to je sve što joj treba. Slijedi vrtlog naredba kojima se besprijekorno pokorava.
Ne ljubim joj usne, ližem ju. Obrijanu samo za mene, vlažnu samo zbog mene. Svaki puta kada joj usišem klitoris sama sebe iznenadi sa uzdahom. Širi se. Opušta se, a testiram ju tako da joj jezikom dotaknem napaljenu guzu. Još više raširena, sa uzdahom, sada je potpuno moja. Naređujem da legne na bok, guzu da izbaci i okrene glavu. Ne zaslužuje da gleda, ali zaslužuje da joj ga nabijem i da pokuša odglumiti da joj paše. Sljedeće nabijanje već primi kao najbolja, i uzdah je iskreniji.
Počne osjećati pritisak mojeg jezika na svojoj vrućoj guzi i nabija sve više. Želi opet, ali ovaj puta u grlu. Želi čuti tu naredbu da na koljenima ga primi u grlo. Dok slušam kako se guši gledam guzu kako se diže i spušta. Zaslužila je ono što najviše želi. Da postane zločesta curica koju prebacim preko koljena, dotaknem mokru i onda istučem po guzi. Dok se ne zacrveni toliko da znam da cijeli dan će me imati u mislima. Nakon toga vraća se pokorno na koljena i završava započeto. Do zadnje kapi.
Klone jedino kada joj to dopustim, no tada i sam trebam predah. Koliko god ju ja vodio do njenih granica toliko i ona mene vodi do mojih. Jesam li ja kao svi stariji tipovi koji su našli mlađu? Vjerujem da nisam jer ono što me razlikuje što joj pokazujem da mi se sviđa. Ne lažem joj, nikad se bliže svojim granicama nisam osjećao.
Cerebro
Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.
On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.
A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.
– Što želiš?…
– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.
– Pa što onda?
– Što ti želiš?
– Ne znam…
– Sada želim da mi prestaneš lagati.
– …ne smiješ to raditi ljudima!
– A što im to radim?
– Čitaš im misli.
Cera
Ovo je priča samo za tebe.
Volio sam te.
Soundtrack za život
Ova je ta stvar koju želim da mi bude soundtrack za svaki trenutak kada ne znam što reći u životu. Samo da od negdje počne svirati. Da svi kroz tu pjesmu čuju moje emocije da ih ne moram verbalizirati. Da mogu ne pogledati ih u oči nego da oni iz nota ove melodije pomisle na najgore i ne usude se ni prići mi. Da žele to, jer ova glazba ih čini neutješnima i žude za ljudskim dodirom, ali da ne mogu. Jer ove note su ih ukopale i zauvijek će tu ostati. Gledati će nigdje, željeti će biti bilo gdje, ali biti će ovdje. U ovom trenutnku, sa ovom mišlju, sa mnom.
Želim da ih bol raznese. Da jedini pokret koji je moguć bude udarac o moje tijelo. Da jedina emocija bude usamljenost oklopljena ljutnjom. Da svakim udarcem o moje suzama orošeno lice taj oklop se okrhne. Da bol ih zagluši i sami svoje vriske ne čuju. Dok usamljenost potpuno ogoljena ne ostane i udarci posustanu, ali ne i bol. Ona je već na pola puta do potpunog rasnesenja. I oni to tek sada počinju da osjećaju. Bilo bi im lakše da su sa početkom je bili svjesni, ali ljutnja to nije dopuštala. Sada su poput gmaza koji je uronjen u kipuću vodu – u panici.
No ja sam tu. Da ih zagrlim. Da ih utješim. Da mi se prepuste. Da ih oslobodim. Da kroz suze osjećaju olakšanje. No ja nisam im prijatelj, nisam utjeha, nisam oslobuđenje, ja sam smrt.
Da je ovo život, smrt bi značila kraj, ali ovo je priča. Priča tvojeg života i potrudi se da bude vrijedna čitanja.
Heart of stone
Zadnje riječi njene prema meni su bile:
– Žurim. Ajde čujemo se
Poklopila je prije nego što sam ja imao prilike ju pozdraviti. Htjela je time pokazati da ne treba čuti moj pozdrav da bi zatvorila našu priču. Ja sam je to naučio.
I jedino što se čujemo je za njen rođendan jer ona meni ih ne čestita jer ne želi pokazati da još tu i tamo pomisli na mene.
Davno sam shvatio da preboljeti ne znači nikad više ne pomisliti već pomisliti bez mržnje i/li požude.